You are using an outdated browser. For a faster, safer browsing experience, upgrade for free today.

Dossier Dinamo: (ne)sposoban, (ne)favoriziran

Hrvatski fudbalski časopis "Nogomet" je u martu 2000. objavio tekst o NK Dinamo, klubu koji je i u to vreme privlačio pažnju javnosti zbog potencijalno nelegalnih transfera i drugih mućki. Opširan tekst o istoriji Dinama (u kojem se spominju i Crvena zvezda, Partizan, Hajduk, Sarajevo...) napisao je Leo Miler. Na kraju teksta on se dotakao i o najkrupnijim sumnjivim poslovima kluba u tom periodu. Ceo tekst prenosimo u celosti.


Kada je osnovan klub koji se danas (opet) zove NK Dinamo? Je li to bilo davne 1903. kada je počeo djelovati Hrvatski akademski športski klub, ili skraćeno HAŠK? Bi li se kao godina osnutka mogla uzeti ona osnivanja najpopularnijeg zagrebačkog i najmoćnijeg predratnog (mislimo na 2. svjetski rat) jugoslavenskog kluba Građanskog, a to je bila 1911?
Ili je Dinamo ugledao svjetlo dana onog famoznog 9. lipnja 1945. godine kada je u Elektri u Gundulićevoj ulici, nakon što su naprasno ugašeni svi dotadašnji popularni zagrebački klubovi poput Građanskog, HAŠK-a ili Concordije (ali i oni beogradski - Jugoslavija, BSK... da ne bi bilo zabune!) Ivica Medarić predložio "Dinamo" po uzoru na onaj moskovski, a što je ipak bilo mnogo bolje od ostalih predloga poput: Amater, Metalac, Jedinstvo...
Još uvijek ne znamo. A sve to spominjemo da bismo istaknuli prvu (ne)sposobnost vodećih ljudi današnjeg najpopularnijeg zagrebačkog, a uz splitski Hajduk i hrvatskog nogometnog kluba. U povijesti Dinama toliko se puta spominje favoriziranost ostalih, prvenstveno naravno srpskih klubova, ali za "spačku" oko rođendana doista nije kriv ni Tito, ni Milošević, ni Miljanić ni negdašnji jugo-generali. Za početak, dakle, pometimo pred svojim dvorištem.
Što je, dakle, današnji Dinamo? Po svemu, iako se sve donedavno NK Croatia dičila trofejima i starijeg HAŠK-a i uspiješnijeg Građanskog, Dinamo je nasljednik - Građanskog. Od Građanskog je preuzeo plavu boju dresa, od Građanskog je preuzeo veliku većinu igrača, od Građanskog je preuzeo i imidž pučkog, zagrebačkog kluba, zahvaljujući prvenstveno baš tome što se u njemu našao veliki broj igrača toliko popularnog Građanskog. Time je Dinamov imidž od prvog dana, premda to zasigurno nije bila namjera onih koji su ga utemeljili, bio i - nacionalan. Građanski je, naime, prije 2. svjetskog rata bio hrvatski, ali otvoreni klub u kojem su igrali i Srbi i Slovenci, u kojem je uvijek nenametljivo bila prisutna i Hrvatska seljačka stranka (HSS). Politika u nogometnim klubovima, nije dakle izmišljotina "modernog" doba.

                                                          Partizan je morao biti prvak

Već u prvom prvenstvu FNRJ, Dinamo je prema snazi momčadi u kojoj su igrali Monsider, Kokotović, Drago i Ivica Horvat, Pleše, Pukšec, Jazbinšek, Cimermančić, Kacian, Wolfl, Željko Čajkovski... "morao" biti prvakom. No, premda je Dinamo u 26 utakmica postigao čak 81 pogodak, upisao čak 19 pobjeda, uz 4 neodlučena rezultata i samo 3 poraza, u klupsku je povijest upisano prvo od čak devet drugih mjesta u prvenstvima Jugoslavije. Vjerovatno odlučujući trenutak, koji je "postavio stvari na svoje mjesto", odnosno unaprijed odredio rasplet u korist Partizana, a "ubio" moral Dinamovaca bila je čuvena utakmica 25. kolovoza 1946. u Titogradu u kojoj je Dinamo golovima Goloba, Cimermančića i Ettlingera pobijedio sa 3-2, ali samo na - terenu. U "trećem poluvremenu" koje su "odigrali" izvjesni titogradski funkcioneri i crnogorski republički rukovodioci, "odlučeno je" da sučev sat nije bio ispravan, te da je Etteringov pogodak postignut kada je vrijeme već isteklo i da se prema tome poništava, a novinskim redakcijama javljeno je "da je susret u regularnom vremenu završen rezultatom 2-2!"
Premda je Dinamo u proljetnom dijelu prvenstva u Zagrebu potukao Partizan sa 4:2 (Strugar 2, Wolfl, Pleše), te istu onu Budućnost ponizio svladavši je čak sa 7:1 (Wolfl 2, Cimermančić 2, Čajkovski 2, Strnad), beogradski Partizan kojemu je prvo jugoslavensko prvenstvo jednostavno unaprijed ;uplanirano; u povijesne knjige, nije se mogao uhvatiti. Partizan je na kraju imao 5 bodova prednosti jer je u čitavom prvenstvu izgubio tek dvije utakmice, te jednom odigrao neodlučeno.
Treba napomenuti da se Partizanu nije pomoglo samo na travnjaku, već i na mnogobrojne druge načine. Tako je Partizan u to vrijeme organiziran kao jedini klub u tadašnjoj Jugoslaviji čiji igrači su (prešutno) bili profesionalci i za igranje nogometa dobivali novce. U redove Partizana su, prisilno ili dragovoljno, stigli najbolji igrači, pa tako između ostalih i Hrvati: Glaser, Zlatko Čajkovski i Bobek. Da su bili Dinamu... Zvonko Monsider, izvrsni vratar zagrebačkog kluba, usred sezone je pozvan - u vojsku!
U drugom prvenstvu, onome 1947/48, Dinamo je bio toliko superioran da ga ništa nije moglo zaustaviti u pohodu na svoj prvi naslov prvaka. U 18 utakmica Dinamo je četrnaest puta pobijedio, postigao 56 golova i pobjegao Hajduku i Partizanu po 5 bodova. Sve to uspjelo je Dinamu usprskos tome što su oba sjajna vratara Monsider i Babić, poslije utakmice s tršćanskom Ponzianom (28. ožujka 1948, pobjeda Dinama 6:3 golovima Cimermančića 2, Wolfla 2, Kaciana i Čajkovskog) koja je tada igrala u Jugoslavenskoj ligi, ostali u Trstu kako bi preselili na Zapad. Jugoslavenski nogometni savez tada je dozvolio (a možda i nije morao?!) da Dinamo usred sezone iz gradskog suparnika Lokomotive dovede još jednog izvrsnog vratara Slavka Arnerija koji se proslavio već u prvim utakmicama, 7. travnja u Zagrebu protiv Crvene Zvezde (5:1 Wolfl 3, Cimermančić, Benko), te pogotovo u onoj četiri dana kasnije u Splitu (pobijeda Dinama 2:0, golovima Wolfla i Benka). Neki će svjedoci reći da je ovo prvenstvo ujedno i prvi i pravi primjer kako će Dinamo biti tretiran u budućnosti - mora biti 30% bolji od ostalih da bi bio prvakom Jugoslavije. 

                                                             Kad igrači prikrivaju ozlijede...

Jugoslavensko prvenstvo 1951. godine jedno je od onih u kojima se teško (izuzmemo li činjenicu da je Partizan svoje igrače plaćao, dok se u Dinamu i dalje igralo za ručak, večeru samo u slučaju pobjede, te malo štofa za krombi-kapute) može govoriti o "srpskoj uroti" premda je Crvena zvezda koja se profilirala kao najsrpskiji (Partizan je ipak bio "jugoslavenski"!) klub napravila ogroman pritisak kako bi baš njoj pripalo to prvenstvo, što bi joj donijelo prvi naslov, budući da su ranije prvaci bili samo Partizan dvaput, te Dinamo i Hajduk.
Naime, Dinamo je - a ponovit će se to i 1969. godine - imao čak pet podova prednosti samo tri kola prije kraja prvenstva, naravno u sustavu u kojem se za pobjedu dobivalo po dva boda, što znači da je sve bilo praktično gotovo i Dinamo - prvak. No, očite vlastite gluposti stajale su Dinamo drugog naslova. Nekolicina igrača bila je ozlijeđena, ali su svoje ozljede prikrivali kako bi zaigrali protiv Sarajeva i, nakon očekivane pobjede, proslavili naslov. Sarajevo je, međutim, u toj utakmici tri kola prije kraja prvenstva, iskoristilo nespremnost Dinamovih samouvjerenih zvijezda (momčad je bila još uvijek vrlo slična onoj iz 1948. s time što je momčad jača za Lipošinovića, Crnkovića, Cizarića i Dvornića, a slabija za Kacijana, Jazbinšeka, Lešnika i Kokotovića) i pobijedilo 20. listopada usred Zagreba sa 3:1 (jedini Dinamov strijelac Wolfl).
Osam dana kasnije u Zagreb dolazi i jedini suparnik u borbi za naslov, beogradska Crvena zvezda. I bod je bio dovoljan Dinamu, ali pobjeda je otišla - u Beograd. Zvezda je pobijedila 2:1, golovima Živanovića u 6. i Predraga Đajića u 82. minuti, dok je Wolfl u 76. još jednom bio strijelac za Dinamo. Ni tu, naravno, nije kraj jer Dinamo još uvijek ima bod prednosti, a u posljednjem kolu gostuje u Beogradu kod BSK-a. Pobjeda donosi naslov. Ali, od pobjede - ništa. Na stadionu JNA, 3. studenoga, BSK je s Dinamom odigrao 2:2 i naslov "na pladnju" poslužio - Crvenoj zvezdi. Danas bi po svim pravilima to bilo neregularno, ali ta "mala pomoć" beogradskom klubu bila je tada pružena "pod normalno". A radi se o tome da su Crvena zvezda i Partizan igrali dan kasnije, pa je Zvezda točno znala da joj za naslov treba pobjeda od 2:0... I premda su Hrvati u Partizanovoj momčadi - Šoštarić, Zlatko Čajkovski, Brozović i Bobek - igrali punom snagom za Partizan (a u tom trenutku to je značilo: za Dinamo), neki drugi - Atanacković, Drenovac, Boba Mihajlović - više su šetali terenom nego igrali. Zvezda je, naravno, pobijedila 2:0, osvojila prvi put Jugoslavensko prvenstvo. Uzela je ponuđeno, pa iako je igrala dan kasnije odlučujuću utakmicu, ovdje možemo govoriti ponajviše o tome da je Dinamo ovo prvenstvo izgubio zbog vlastitih slabosti.

                                                                Eto i malo sreće!


Nakon dvije ne previše sjajne, čak i blijede sezone, Dinamo se 1954. godine vraća - na vrh. Pa ako ćemo kroz povijest zagrebačkog kluba govoriti o slabostima, favoriziranju suparnika ili sportskoj nesreći, ovdje za promjenu moramo govoriti o - sportskoj sreći! Prvenstvo je lako moglo pripasti Crvenoj zvezdi da je u pretposljednjem kolu, u 25. travnja 1954. u Zagrebu, uzela samo bod Dinamu. Sve do posljednje minute, pa i posljednjih sekundi utakmice rezultat je bio 0:0, a onda je Dvornić projurio po lijevom krilu kraj Stankovića, uputio loptu pred Zvezdina vrata, a tamo ju je dočekao Stojan Osojnak i vrhom kopačke zabio - u rašlje! Pobjedom 1:0 Dinamo je stekao dva boda prednosti pred Crvenom zvezdom i bod pred Partizanom. U posljednjem , 26. prvenstvenom kolu, Dinamo je bez problema pobijedio Lokomotivu sa 6:0 (Osojnak 2, Čajkovski 2, Dvornić,Lipošinović) i osvojio prvenstvo sa bodom prednosti pred Partizanom koji je u posljednjem kolu s 2:0 savladao Zvezdu. 
U sljedeće tri godine Dinamo je bitno pomladio momčad i, osim osvajanja naslova jesenjskog prvaka u sezoni 1954/55, nije bio u kombinacijama za sam vrh. Polako su se počeli pojavljivati novi asovi, kao što je naprimjer Dražen Jerković koji je debitirao 18. svibnja 1955. godine, ali do novog uzleta na sam vrh trebalo je pričekati do sezone 1957/58. Vratar je bio Irović, a tu su još Šikić, Košćak, Crnković, Lipošinović, Čonč, Jerković, Matuš... Dinamo je vrlo uvjerljiv, osvaja prvenstvo sa 4 boda prednosti ispred Partizana, te čak 9 bodova ispred beogradskog Radničkog i Crvene zvezde. Dražen Jerković, novi "plavi 9" i budući najbolji strijelac Svjetskog prvenstva u Čileu 1962, postigao je 17 od Dinamova 53 pogotka.
U prvih desetak godina Jugoslovenske lige, Dinamo je uprkos barem povremenom favoriziranju Partizana i Crvene zvezde uspio skupiti značajna tri naslova državnog prvaka, ali naslov iz 1954. godine bit će posljednji u tom kratkom uspješnom nizu. Nakon njega, hrvatski će glavni grad čekati na novi naslov one čuvene 24 godine, sve do "ukazanja" bijelog šala Ćire Blaževića i generacije Zajec - Kranjčar - Cerin... koja je "pomela" ostalu jugoslavensku nogometnu "opoziciju" i završila prvenstvo sa 7 bodova viška.

                                                       Lakše s Leedsom nego s - Radničkim


Što se događalo s Dinamom u šezdesetim godinama? Do naslova se nije moglo "ni pod razno". Politička situacija u državi ponešto se promijenila, nogometaše više nisu po "sili zakona" selili u Beograd, ali su "igre" , čini se postale perfidnije. Dinamo je imao sjajnih generacija i igrača, ali Draženu Jerkoviću, Zambati, Perušiću, Škoriću, Lamzi, Braunu, Markoviću, Gucmirtlu, Rori, Brnčiću, Novaku i ostalima stalno se nešto "priječilo" na putu prema naslovu. Dinamo će tada, a i kasnije, biti poznat po tome da je prvenstvo gubio u "malim utakmicama" , uvijek nezgodnim gostovanjima u Nišu, Mostaru, Banja Luci, Rijeci, Osijeku, Novom Sadu.
Dinamo bi u pojedinim sezonama znao imati i vrlo dobar omjer pobjeda i poraza, naprimjer: 14-7-5 u sezoni 1962/63  ili 15-10-5 u sezoni 1966/67, ali prvak je uvijek bio - netko drugi. Netko tko je lakše i redovitije dolazio do bodova "u malim utakmicama, na strani" ...
Tako je  u već spomenutoj sezoni 1966/67 Dinamo ostao drugi iako je zasigurno imao bolju momčad od prvaka Sarajeva. Uz sav dužan respekt, ali ne zvuči li postava: Škorić, Cvek, Gračanin, Belin, Ramljak, Blašković, Čerček, Pirić, Novak, Gucmirtl, Rora ipak znatno jače od one Sarajeva: Sirćo, Fazlagić, Vujović, Jesenković, Bajić, Prljača, Blažević, Prodanović, Šiljkut, Musemić, Antić? Pa ipak - prvak je Sarajevo. Za "hrvatski Dinamo" dovoljan je i Kup Velesajamskih gradova koji su Modri osvojili pobjedama nad Leeds Unitedom (2:0 u Zagrebu, 27. kolovoza 1967, golovima Rore i Čerčeka; 0:0 u Leedsu).
Zanimljivo je da početkom te sezone ne vrijedi onaj "zakon" o gubitku pobjeda u malim utakmicama na strani. Od prvih 10 bodova koje je osvojio u tom prvenstvu, Dinamo je čak 8 izvukao na gostovanjima dok je u tri zagrebačke utakmice prvo izgubio od Vojvodine 0:2, a onda igrao 3:3 s Olimpijom (strijelci Zambata, Rora + autogol), te 2:2 protiv Čelika (Zambata 2). Sve to nadopunjeno je novim 1:1 (Zambata) remijem s Hajdukom, da bi prvu domaću pobjedu u tom prvenstvu DInamo ostvario tek 13. listopada 1966. protiv vječite i uvek drage "mušterije" Zagreba - 3:1 (Zambata, Rora, Jukić). U tom je nes(p)retnom početku prvenstvo zapravo i izgubljenu...

                                                          Samo četvrti u "velikoj četvorki" 

Sedamdesete godine nisu Dinamu donijele ništa dobra. Premda stalno figurira kao član tzv. "velike četvorke" , to Dinamu obično donosi treću ili četvrtu poziciju u odnosu na ostatak tog "kruga" (Crvena Zvezda, Partizan, Hajduk). Kako je prvenstvo tih godina već postalo mnogo ozbiljnije u smislu širine kvalitete, tako su se među vodeće klubove sve češće  uvlačili "uljezi" poput Veleža, OFK Beograda, Vojvodine, Slobode, Sarajeva... To su godine nakon "Karađorđeva" , dakle nakon Hrvatskog proljeća i Dinamo, jedini klub koji na svome grbu ima dres sa šahovnicom uopće nije "popularan" u vrhovnim nogometnim i političkim institucijama. Dinamo je u velikoj krizi i pod velikim, prvenstveno političkim pritiscima, pa tri sezone zaredom - 1971/72, 1972/73 i 1973/74 - završava ne samo u sredini ljestvice već, što je doista bilo rijetko, sa negativnim omjerom pobjede i poraza!
Veliki su pritisci  i u vezi Dinamova grba. Predsjednik kluba u to je (ne)vrijeme Vid Ročić suočen je s nevjerojatnim inicijativama NOB-boraca iz Makarske, Splita i Rijeke koji traže da se iz grba makne bijela šahovska polja, ali predsjednik se nije dao smesti:
- Pročitaj i baci u koš - bio je navodno Ročićev standardni odgovor na svaku takvu "inicijativu" koju bi poštar donio u Maksimirsku 128.
I Otto Hofman, koji je još 1948. godine bio pročelnik Dinama, a u klubu je na raznim funkcijama ostao do 1972. godine kada je proglašen "tehnomenadžerom" i smijenjen, u vezi grba se konzultirao sa tadašnjim visokim političkim čelnikom Jurom Bilićem.
- Mijenjati grb? Samo bi nam još to trebalo, jeste li poludjeli? - odgovorio je Bilić.
Zbog izrazito hrvatskog predznaka zagrebačkog kluba tadašnje se političko rukovodstvo ipak nije usudilo maknuti "šahovnicu" jer se bojalo masovnih nemira... Zanimljivo je da je u toj situaciji u sam vrh jugoslavenskog nogometa isplivao drugi veliki hrvatski klub - Hajduk. Ali, Hajduk nije na grbu imao šahovnicu, već veliku zvijezdu... A imao je i izvanrednu generaciju nogometaša koja je tih godina osvajala prvenstva i kupove kao od šale. Stoga ne treba ni ono o zvijezdi u grbu shvatiti krivo. U Hajduku su, možda, samo malo bolje procijenili trenutačnu situaciju i - zaredali uspjesima. Ako im je, možda, u FSJ netko i bio blagonaklon kako bi, i opet možda, napakostio Dinamu, neka: ljudi su iskoristili priliku. A naslovi 1971, 1974. i 1975. završili - u Hrvatskoj.
Što se Dinama tiče, krajem sedamdesetih "Karađorđevo" se više nije osjećalo, situacija se smirila i Dinamo je mogao u borbu za vrh. Sezona 1978/79 počela je šokantnim "Slučajem Tomić" , toliko sličnim ovim današnjim zbivanjima u vezi s Hajdukovim nogometašem Srđanom Andrićem. U prvom kolu Rijeka je pobijedila Dinamo sa 2:1, ali u sastavu je bio i Edmond Tomić, Albanac sa Kosova koji je u svom bivšem, drugoligaškom klubu Liriji iz Prištine zaradio dva žuta kartona koje je trebao "odslužiti" u svojoj novoj sredini, prvoligaškoj Rijeci. Dinamo se žalio, dobio utakmicu 3:0 "za zelenim stolom" i s ta dva boda upisana Dinamu, završen je jesenski dio prvenstva. Usred proljednog dijela prvenstva, usvojena je žalba Rijeke i tako je ostalo bez obzira što je kasnije, u tom trenutku viša instanca kakva je bila Sud udruženog rada u Beogradu, presudila u korist - Dinama.
Sve ovo, naravno, ne spominjemo zbog "slučaja Andrić" već zbog toga što je upravo radi rezultata iz Rijeke (2:1 umjesto 0:3) prvak na gol-razliku postao baš - Hajduk. Dinamo je u tom prvenstvu imao izuzetnu momčad: Stinčić, Džoni, Tucak, Mustedanagić, Zajec, Bogdan, Kranjčar, Bručić, Cerin, Janjanin i Vabec. Imao je i pobjedu više od Hajduka, a postigao je i pet pogodaka više od Splićana. No, onih 2:1 spriječilo je momčad koju je tako dobro vodio Vlatko Marković, da uzme svoj četvrti naslov državnog prvaka.

                                                                Nakon 24 godine...

Uslijedila je dvogodišnja, neočekivana kriza, svojevrsno "prijelazno razdoblje" sve do onog opjevanog prvenstva 1981/82 kada je pod vodstvom Miroslava Blaževića Dinamo samouvereno prošetao kroz prvenstvo, završivši ga sa 5 bodova prednosti pred Crvenom zvezdom i Hajdukom. Tri su ključne utakmice koje je Dinamo u tom prvenstvu dobio. U Zagrebu 21. veljače 1982. sa Crvenom zvezdom (3:0, Kranjčar i Cerin), u Splitu tjedan dana kasnije s Hajdukom (pobjeda Dinama 2:1, golovima Zajeca i Deverića), dok je posebna priča pobjeda 3:0 u Skoplju protiv Vardara koji je - očito po nalogu nekog od "najljućih Dinamovih suparnika" - zaigrao nevjerojatno grubo i pogibeljno iako samim Makedoncima eventualna pobjeda ne bi osobito puno značila.
Dinamovi nogometaši u toj su se utakmici , bio je 15. travanj 1982, napokon i definitivno od "balerina" pretvorili u "lavove" i pregazili domaćina 3:0 (Cerin 2, Kranjčar), zaradivši  pritom i poprilično gadne batine, uprkos izravnom televizijskom prijenosu kojeg je mogla gledati čitava bivša država. U tom trenutku prestali su i pritisci "sa strane" i Dinamo je kasnije u jednom dahu prošetao do svog četvrtog naslova.
I sljedeća je godina trebala donijeti novi naslov, ali te 1983. godine Dinamo ga je izgubio, u tome se baš svi danas slažu  - zbog vlastitih glubosti. Iako ćete negdje i opet pronaći "jadikovke" o miješanju "sila sa strane"... Momčad iz prethodne sezone: Vlak, Bračun, Z. Cvetković, Bošnjak, Zajec, Mustedanagić, B. Cvetković, Kranjčar, Cerin, Mlinarić, Deverić, ostala je uglavnom na okupu, još k tome iskusnija za godinu dana, a s obzirom da se radilo o iznimno mladoj momčadi, to je trebalo donijeti dodatnu prijednost pred suparnicima. Jedan je ključni trenutak bila utakmica protiv Partizana 24. listopada 1983. u Zagrebu. Partizan je u "ludoj" utakmici pobijedio Dinamo sa 4:3 (strijelci za Dinamo Kranjčar, Arnautović i Deverić). Na sam Prvi svibnja 1984. Dinamo gubi 0:2 u Tuzli protiv Slobode, a šest dana kasnije opet 0:2 protiv Budućnosti u Titogradu. San o prvoj obrani naslova državnog prvaka tu se rasplinuo, a konačni "pečat" tom neuspjehu stigao je u Beogradu, 21. svibnja protiv Partizana, kada je Dinamo mogao sve nadoknaditi pobjedom, vodio je 2:0 autogolom Rojevića i pogotkom Kranjčara, ali su "sile sa strane" osmislile jedan nepostojeći jedanaesterac iz kojega je Partizan poravnao na 2:2 i na kraju završio prvenstvo sa dva boda prednosti. No, ponovimo, najvažniji porazi zbog kojih je izgubljeno to prvenstvo bili su oni u Tuzli i Titogradu. Za utjehu Dinamu ostao je te godine osvojeni Kup.


Druga polovica osamdesetih godina nije bila tako uspješna kao njen prvi dio. "Zlatna generacija" iz 1982. godine polako je krenula "trbuhom za kruhom" , njihove zamjene nisu bile toliko kvalitetne i Dinamo se još jednom morao početi zadovoljavati epizodnim ulogama, a to znači mjestima "oko Kupa UEFA". Nova izvrsna generacija počela se stvarati oko 1990. godine, ali tada je - kad je u pitanju jugoslovensko prvenstvo - bilo već kasno za nove podvige. Važnija od nogometa postala su sada već "zapaljiva" politička pitanja, pa su i druga mjesta generacije Boban - Šuker u jugo-ligi 1990. i 1991. godine ostala "po strani". Ono što se značajno događalo u vezi s Dinamom tih godina jest to da je definitivno postao nacionalni simbol, što je kulminiralo 13. svibnja 1990. godine kada su najžešći navijači Crvene zvezde, Arkanove Delije, započeli žestoki sukob uoči maksimirske utakmice dvaju klubova, a sada već sasvim nacionalno osviješteni Bad Blue Boysi uzvratili svom žestinom. 
Tih je godina, inače, u Jugoslaviji, pa i Europi, harala sjajna generacija beogradske Crvene zvezde koju je svojom spretnošću, asvakako i uz obilnu pomoć pro-srpske politike (novac nije bio u pitanju!) skupio nekad sjajni nogometaš, a u to vrijeme već spretni i sposobni menadžer Dragan Džajić. Na način kakvim je Džajić skupljao momčad sa svih strana (Stojković i Binić iz Niša, Pančev iz Skoplja, Savićević iz Titograda...) svi ostali, pa tako i mi u Hrvatskoj, uvijek smo imali mnogo primjedbi, buneći se kako se kako sve to postaje politika umjesto sporta. Nažalost vjernih Dinamovih navijača, ta će se priča s mnogo sličnosti ponoviti i u novoj hrvatskoj državi. Ovoga puta - u središtu pritužbi naći će se zagrebački klub, pod imenima HAŠK Građanski, odnosno Croatia.

                                                         Sulude igre sa "svetim imenom"

Dana 25. lipnja 1991. godine Skupština Dinama donijela je odluku  da se klun preimenuje u HAŠK Građanski i to je početak velikog rata između Uprave i navijača. "Sveto ime" Dinamo je kroz sve godine i desetljeća nedaća postao jasnim simbolom hrvatstva, a odjednom ga više nema da bi se klubu nadjenula suluda kombinacija dvaju negdašnjih - suparničkih klubova.
Sve dok je klub nosio to "kombinirano" ime, ljutili su se prvenstveno navijači - Dinama. Jer, klub u prvo vrijeme nije imao prevelike privilegije u odnosu na suparnike. Čak i nakon nove promjene, 22 veljače 1993. godine u NK Croatia , gubio je i prvenstva i nevjerojatne utakmice - naprimjer u Zagrebu 22. travnja 1994 protiv Belišića (1:2, strijelac za Croatiu Zoran Mamić) , pa je u sjajnoj završnici Hrvatske lige ostao čak treći , iza Hajduka i Zagreba.
Međutim, u tim se danima u Croatiju uvukao "Zvezdin sindrom": novaca je bilo koliko je trebalo, a nogometaši-profesionalci devedesetih idu isključivo za velikim novcem što samo po sebi i nije nerazumljivo. Momčad je pojačavana, pa iako je Hajduk bio prvakom i 1995. godine, vrijeme Croatijine dominacije je neminovno stizalo. Dinamo je Crvenu zvezdu "iskopirao" čak i kad je u pitanju dovođenje igrača samo zato da bi se oslabili protivnički klubovi. Iz Hajduka su tako dovedeni Jeličić i Novaković, kasnije se slična priča ponovila sa Šabićem koji je već gotovo pristupio Splićanima, a onda se iznenada našao u - Dinamu. Doba "vladavine" Miroslava Blaževića između 1993. i 1996. godine, kada je današnji izbornik pokušao biti i predsjednik i trener i vlasnik kluba, također ne spada u "zvjezdane" trenutke maksimirskog kluba. Zanimanje puka, Dinamovih navijača bivalo je sve slabije, a Ćiro je zajedno sa svojim prijateljem, tadašnjim direktorom Zdravkom Mamićem nakon silnih natezanja od svega - odustao.
Dinamov naslov iz 1996. godine ostat će zapamćen po "repu" iz utakmice Hajduk-Varteks u posljednjem kolu prvenstva, 12. svibnja 1996. Dok je Croatia prema očekivanju pobijedila u gostima Zagreb (3:1, strijelci za Croatiju I.Cvitanović 2 i Štefulj), stvorena je sasvim nogometna atmosfera i pritisak zbog splitske utakmice u kojoj je Hajduk "imao ne-izgubiti" od Varteksa koji bi možebitnom pobjedom osigurao svoj prvi naslov. Nešto ranije, 21. travnja u Maksimiru je Varteks u fantastičnoj utakmici neočekivano pobijedio sa 4:3 (strijelci za Croatiju Viduka 2 i I. Cvitanović) i to je zapravo "skuhalo kašu". Da je Croatia tada pobijedila, prošetala bi do naslova...

                                                         Napušten od vlastitih navijača


Navijači su polako počeli napuštati tribine, Bad Blue Boysi su se definitivno posvađali sa vodstvom kluba, a kako je usput slabila i dotad neupitna popularnost vodeće političke stranke HDZ-a, pritisak za povratkom Dinama u maksimir, te suprotstavljanje vlastitih, kao i protivničkih navijača sve očitijem favoriziranju zagrebačkog kluba stalno je raslo. Akcija "prikupljanja" svih značajnijih igrača u Hrvatskoj u međuvremenu se nastavlja, pa tako u Croatiju dolaze Bazina, Vasilj, Pilipović... čime samo gube klubovi kao što su Hrvatski dragovoljac ili Rijeka, dok ti isti igrači u Croatiji sjede na klupi pa čak i na tribini, na zgražanje nogometnih navijača. No, sve do kraja 1999. godine, smrti predsjednika dr. Franje Tuđmana, a onda i "pada" HDZ-a na izborima 3. siječnja 2000. godine, stanje se nije bitnije mijenjalo. Dinamov predsjednik Zlatko Canjuga uspjevao je nabavljati novce (kao i u primjeru Crvene zvezde s početka devedesetih upitan je - način!), a igrači su stajali uz njega jer je prema njima uvijek bio više nego korektan. Klub je odjednom bio krcat reprezentativcima, pa čak i europski značajnim igračima poput Roberta Prosinečkog, Ladića, Bišćana, Tomasa, Rukavine, Marića, Darija i Josipa Šimića, Viduke, Šokote... Neki od njih u međuvremenu su transferirani u strane klubove.

                                                                   "Bijela knjiga"

Dinamo se u ovim trenucima nalazi u jednom od najtežih trenutaka svoje povijesti, zasipan sa svih strana optužbama o nečasnim radnjama koje su se, navodno, događale posljednih godina. I prije političkih promjena, počelo je "pucati po šavovima". Završetak prošloga prvenstva u kome je Rijeci u posljednjem kolu izmaknuo naslov prvaka Hrvatske, ostavio je duboke tragove i dvojbe u regularnost. No, najžalosnije je što je - inače svakako najkvalitetnija - Croatia svoju treću uzastopnu obranu naslova hrvatskog prvaka proslavila pred - šačicom ljudi. Povratak Dinama 14. veljače 2000. godine vratio je navijače, vratio je atmosferu. Za pretpostaviti je da će navijači podržavati klub i u budućnosti premda ona možda neće biti tako rezultatski sjajna kao posljednjih godina (dva nastupa u Ligi prvaka) budući da je novac "ono što pokreće svijet" , a neke će se "pipe" zasigurno zatvoriti. To, naravno, ne znači da će Dinamo propasti, on će svakako uvijek biti, zajedno s Hajdukom, najveći hrvatski klub za koji će se uvijek naći i sponzor(i) koji će naći svoj interes i biti spremni uložiti.
Sve ono što se sada događa u klubu, tzv. "bijela knjiga" i sve ono što će se još otkrivati i otkriti, zapravo je na neki način logična posljedica svih turbulencija u društvu i klubu. Uostalom, da ne bismo bili naivni: svaki profesionalni nogometni klub u Europi i svijetu mogao bi doživjeti neku svoju "bijelu knjigu". U primjeru današnjeg (sada opet) Dinama, problem je što se na sve moguće načine u svemu tome blago rečeno - pretjeralo. Normalno je što je, u današnje vrijeme grubog profesionalizma, Dinamo postao preduzeće koje mora razmišljati tržišno. Sve moguće predviđene akcije (financijska policija) tek trebaju pokazati u kojoj su mjeri pojedinci zloupotrebili svoje ovlasti i, eventualno, zaradili na "ulaznim" i "izlaznim" transferima kojih je posljednjih godina u zagrebačkom klubu bili na pretek.
Dok u posebnom okviru dajemo pregled najkrupnijih sumnjivih radnji prema toliko spominjanoj "bijeloj knjizi" , ponovimo da su ovdje u pitanju razni privatni, umjesto (tada još) Croatijinih računa, da su upitne i apsolutne brojke i postoci, milijunske cifre koje su u tim transferima "nestale" u nepoznatim pravcima. Spominju se off-shore preduzeća, podmićivanja, pranje novca, pa čak i namještanja utakmica po cijenama koje se kreću od 50 do 100 tisuća njemačkih maraka, tiskanje i prodavanje "duplih" ulaznica... Optužbi kroz "bijelu knjigu" ima još, sve u svemu to je jedan široki "dijapazon" kriminalnih djela, ali koje tek treba - dokazati. Znamo da je u nogometnom milju toga bilo uvijek i bilo bi dobro takve stvari makar svesti u ono što običavamo nazivati "razumnim mjerama".
Jer, kad se danas, općenito, za nekog nogometnog (možemo slobodno proširiti: sportskog!) djelatnika konstatira da je "pošten" , onda to obično ima i nastavak. Otprilike ovako:
- To je pošten čovjek...koliko je to u ovom poslu moguće.
Nije lijepo, ali je tako. Apeliramo na "razumne mjere". U Dinamu i drugdje. 

               NAJKRUPNIJI SUMNJIVI POSLOVI NK CROATIA PREMA TZV. "BIJELOJ KNJIZI"

Transferi Igora Cvitanovića u Real Sociedad i natrag - U vezi dvaju transfera navodi se da je bilo ucjenjivanja i manipulacije u oba slučaja.

Transfer Goce Sedloskog u Croatiju - Na račun HIFX Limited Client Trust Acount u Englesku isplaćeno je 300.000 DEM.

Transfer Silvija Marića u Newcastle - Na račun Eston Bridge Holdinga u Švicarsku uplaćeno je 500.000 DEM na ime posredovanja kod transfera iako je Newcastle izravno i bez posrednika kontaktirao NK Croatia i poslao ponudu na telefaks NK Croatia s iznosom većim od 10 milijuna DEM.

Transfer Marka Viduke u Celtic - Izvršni odbor nije upoznat s visinom transfera i načinom isplate.
- Dio transfera, iznos od 850.000 DEM (isplaćen u dvije rate) završio je na računu HIFX Limited Client Trust Acount u Engleskoj, a tvrdi se da su proviziju podijelili izvršni direktor Damir Vrbanović, financijski direktor Branko Laljak i glavni direktor Mirko Novosel, dok se uloga predsjednika Zlatka Canjuge navodi kao "nejasna".
- Klauzula u ugovoru Marka Viduke po kojoj 70% transfera pripada klubu, a 30% njemu, promijenjena je u posljednji trenutak u odnos 50-50, čime je nanešena šteta klubu.
- Igračev dio isplaćen je na račun off-shore firme na Islandu

Transfer Darija Šimića u Inter -  U prosincu 1998. godine Inter preko FIFA-managera Michela Poelsa šalje ponudu za Darija Šimića u visini od 14 milijuna DEM, spominje se i druga ponuda koja govori o 12 milijuna DEM odštete, te 2 milijuna godišnje plaće za darija Šimića. Inter po završetku transfera objavljuje podatak da se radi o poslu vrijednom ukupno 12 milijuna DEM, a Croatia objavljuje da odšteta iznosi 10 milijuna DEM.
- U klub je do sada stiglo 4.5 milijuna DEM (u dvije rate) što znači da nedostaje još 5.5 do 9.5 milijuna DEM ovisno o tome koji je od navedenih iznosa transfera točan.
- "Bijela knjiga" navodi nejasnu ulogu menadžerske firme Tomarex Trade Predraga Naletilića u ovom i nekim drugim transferima, te da je igračima sugerirano da s njom potpišu ugovore.

Transfer Tomislava Rukavine u Veneziju - Odšteta koju plaćaju Talijani zagrebačkom klubu ne iznosi često objavljivanih 6 milijuna DEM, već mnogo manje jer od tog iznosa na račun igrača ide 3 milijuna DEM (50% transfera), te NK Zagreb 720.000 DEM prema klauzuli potpisanoj pri prelasku Rukavine iz NK Zagreb u NK Croatia 1995. godine.

Izgradnja stadiona - Od vrijednosti ukupne potrošnje betona direktor Mirko Novosel, prema "bijeloj knjizi" , dobiva 10%.
- Stolci za stadion neko vrijeme su se nabavljali preko preduzeća Crobasket, vlasnika Vladimira Novosela (sin Mirka Novosela).
- Poslove Crobasketa preuzima novo preduzeće VIZ čija je vlasnica zaručnica Vladimira Novosela.
- Ostakljivanje svih staklenih površina povjereno je poduzeću Croatiastaklo koje ima 2 zaposlena radnika, a staklo se (uz proviziju Croatiastakla) nabavlja od industrije stakla Lipik, čija je ponuda za ostakljivanje površina - odbijena.
- Dio namještaja kupuje se od Lesnine čiji je predstavnik za Hrvatsku prijatelj Mirka Novosela, a čitav posao radi se bez natječaja i mimo Izvršnog odbora, premda se radi o milijunskom poslu (u DEM) s poduzećem koje uz sve ostalo čak nije ni domaće. 

Namještanje rezultata utakmica Prve HNL - Kao glavni protagonist navodi se financijski direktor Branko Laljak, za kojeg se tvrdi da namještaljke organizirao sa nogometnim sucima Bebekom, Širićem i Sinovčićem.
- Cijena namještanja utakmice kretala se između  50 i 100 tisuća DEM, ovisno o interesu.

Tiskanje dvostrukoh ulaznica - Na tiskanju "dvostrukih" ulaznica zarađivalo se i po 100 tisuća DEM po utakmici, što je organizirao Branko Laljak, a pod zaštitom klupskog predsjednika Zlatka Canjuge.


 


 









Podeli ovu objavu

0 komentara
Pretplatite se na naš bilten